O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat nagrade Stendhal za književnost.
CARSTVO SJENKI
Prošlo je prilično vremena od kako se završio moj strasburški život. Evo me opet u istom vozu, romantičnog naziva Mozart, kojim sam godinama putovala do univerziteta gdje sam predavala “jezike”, historiju i civilizaciju iz Regije; ovaj put me Mozart vraća u Pariz sa festivala poezije u Strasbourgu. Organizirali ga Turci. Jesen. To je prilika da čitam, sanjarim, i uživam, kao nekad, u prirodi. Ponajprije u drveću po čijim vršikama palacaju jesenji plamenovi. Rđa je zahvatila lišće niskoga grmlja, a i krošnje mnogih visokih stabala su zarđala sunca. Zadovoljstvo je, kao sjenkom, praćeno gorčinom koje ne mogu da se oslobodim.
U međuvemenu, javila sam se na brojna mjesta za posao koji nisam dobila; poslala brojnim izdavačima rukopise koji nisu objavljeni, obratila se brojnim producentima koji nisu našli vremena da pročitaju moj scenario, brojni prijatelji su se u međuvremenu razboljeli, mnogi od njih i umrli. Žestoke bujice emocija ostavile su pustoš u duši koja je sad nalik na prazno pješčano korito.
U Strasbourg sam ponijela, ali nisam imala ni trenutak vremena da pročitam pisma koja sam pronašla u sehari nakon mamine smrti. Otvaram smotuljak.
Pisana su krajem pedesetih i početkom šezdesetih.
Kako ih je mama sačuvala? Ona, koja je raspolagala zbilja nesvakidašnjim talentom da sve izgubi?
To su, uglavnom, pisma koja je tata slao mami, ponekad i nama, djeci, u vrijeme kad je u Parizu pripremao naš dolazak. Među njima ima i maminih. S našim dolaskom nije išlo lako: trebalo je dobiti vize i naći stan, a mi smo bili iz divlje zemlje koja je pride bila i komunistička.
Gotovo svako tatino pismo počinjalo je isto: ”Danas je nedjelja i, kao i obično, dan za pisanje pisama, a od tebe već više od tri nedjelje ni glasa”. Onda bi dodao: “Moji dani teku uobičajenim ritmom”. Mama ili nije uopšte odgovarala, ili vrlo rijetko, uglavnom da naruči potrepštine koje su nedostajale kod nas: još uvijek je vladala komunistička sirotinja. Tata nije uvijek mogao poslati baš sve što je tražila, i to iz dva razloga: pakete su morali nositi njegovi poznanici koji su bili slučajni prolaznici, a uz to, carinski propisi bili su strogi. |
|
